Film “Šjora Rina Smajla” snimljen je na radionici kratkog dokumentarnog filma PULA FILM FACTORY u srpnju 2007. U filmu se isprepliću tada snimljen intervju s gđom. Rinom Smajlom iz Muntića, osamdesetgodišnjakinjom koja je kao sudionik partizanskog pokreta završila u koncentracijskom logoru Bergen Belsen, i njezin posjet Strukovnoj školi u Puli u svibnju 2007. gdje je ispričala svoju priču učenicima te škole. Ona je jedna od posljednjih bivših logorašica koja priča priću svoje generacije… Film “Šjora Rina Smajla” osvojio je grand prix nagradu u studenom 2008. na 39. Kvarnerskoj reviji ameterskog filma KRAF.

Milan Sirotić rođen je 1926. godine u seljačkoj istarskoj obitelji. Završava talijansku osnovnu školu. Godine 1943. odveden je u talijanski logor Cairo Montenote zbog sumnje da simpatizira antifašistički pokret. Nakon pada Italije Nijemci ga odvode u logor Mauthausen gdje radi u tvornici zrakoplova. Godine 1945. logor oslobađaju Amerikanci. Nakon povratka radio je u policiji do mirovine.

Milan Krbavac rođen je 1925. godine u seljačkoj istarskoj obitelji. Završava talijansku osnovnu školu. Služi talijansku vojsku, a nakon kapitulacije Italije 1943. godine pridružuje se partizanskom pokretu. Godine 1944. biva uhićen i završava u logoru Buchenwald gdje radi na izgradnji podzemnih hala. Amerikanci oslobađaju logor 1945. godine. Krbavac se vraća kući gdje radi kao muški frizer na radnim akcijama, a kasnije se bavi i poljoprivredom.

Josip Križmanić rođen je 1926. u istarskoj seljačkoj obitelji. Završava talijansku osnovnu školu. Služi talijansku vojsku, a nakon kapitulacije Italije 1943. godine pridružuje se partizanskom pokretu. Godine 1944. Nijemci ga zarobljavaju te deportiraju u logor Dachau. U logoru preživljava medicinske pokuse. Godine 1945. logor oslobađaju Amerikanci te se vraća kući i radi kao poljoprivrednik. Zbog medicinskih pokusa dobio je odštetu.

Svjedok ratnih strahota, Viktor Malinarić, rođen je 3. rujna 1923. u Fuškulinima kraj Poreča. Odrasta u seljačkoj obitelji i dobro pamti djetinjstvo pod fašističkom Italijom, gdje ih se od malih nogu pokušalo preodgajati različitim metodama. Kao pastir brzo se susreće s aktivistima pokreta otpora te prilikom pada Italije pristupa partizanskim jedinicama i s njima ulazi u Poreč. Nakon povlačenja u Gorski kotar s partizanima odlazi u Sloveniju gdje biva ranjen i zarobljen. Od posljedica ranjavanja gubi nogu. Smješten je prvo u bolnicu u Karlovcu, a zatim u ustašku zatvorsku bolnicu u Zagrebu koja se nalazila na području današnjeg autobusnog kolodvora. Još uvijek pamti odvođenja bez povratka zarobljenih ranjenika te noćne posjete ustaških čuvara. Spašava ga njegov rođak, kojeg nikad prije nije upoznao. On je bio prebjeg iz Istre od fašizma koji je spletom okolonosti postao domobranski oficir. Prije nego što će prijeći u partizane, prodaje svu imovinu da može potkupiti upravitelja bolnice koji Viktora premješta iz bolnice u zatvor, gdje dočekuje kraj rata. Naime, drugi izlaz iz bolnice obično je vodio u Jasenovac. Nakon rata, Viktor seli se u Poreč te kao ratni invalid postaje fotograf. Njegova priča sa sretnim završetkom opisuje tragičnu realnost istarskog čovjeka prve polovice 20. stoljeća.

Sonja Ritoša (Grubić) rođena je 1933. u Bakru u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Njezin otac je morao pobjeći s obitelji iz Istre zbog sukoba s fašizmom. Kraljevina Jugoslavija ih je kao izbjeglice naselila u Bačku, današnja Vojvodina, Srbija, gdje ih zatiče početak 2. sv. rata. Sjeća se mađarskih fašista koji ih odvode u logor i male crvene cipele njezine sestre koja je ostala za njima u blatu. U logoru proživljavaju pothranjenost i bolesti, a posebno je zapamtila dan kad je mađarski oficir zaustavio i spasio ih nad već iskopanom rakom. Uz pomoć lokalnog stanovništva bježe prije deportacije u nepoznatu sudbinu drugih logora. U Srbiji ih smatraju izbjeglicama i moraju nositi drvene klompe radi raspoznavanja. Neko vrijeme provodi u jednoj srpsko-francuskoj obitelji uz koju je vežu lijepe uspomene. Nakon nekog vremena obitelj se okuplja u iznajmljenom stanu gdje dočekuju kraj rata. Sjeća se žrtva bombardiranja i pijanih ruskih osloboditelja u potrazi za alkoholom i djevojkama. Nakon završetka rata vraća se u Pulu gdje s prekidima živi do danas.

Ana Zulian (djevojačko Kutić), rođena je 1926. godine u Maloj Gajani, gdje je provela djetinjstvo u mnogobrojnoj obitelji živeći po zakonima fašističke Italije koji nisu bili naklonjeni istarskim Hrvatima. Budući da je njezino selo bilo utočište partizana 21. 2. 1944. napali su ih odredi nacista i domaćih fašista koji su nakon kratkog okršaja poubijali partizane i spalili selo. Muškarce su deportirali u Dachau, a nju zajedno sa sestrom i rođakinjama u Auschwitz gdje proživljava najteže dane svoga života izložena danonoćnom prekomjernom radu, gladi, strahu i nasilju. Posebno pamti strogoću čuvara prema najmanjoj neposlušnosti. Sjeća se stradavanja ruskog mladića koji je htio dostaviti poruku jednoj djevojci. Ne zaboravlja ni danas batine koje je dobila zbog zaboravljanja svojeg identifikacijskog broja istetoviranog na ruci. Nakon svih tih teških trenutaka o kojima je svjedočila do pred kraj života po osnovnim i srednjim školama u Puli najteže joj je padalo sjećanje na povratak kući, jer su mnogi njezini rođaci zajedno sa sestrom ostali u logoru i nikad se nisu vratili. Umrla je 30. ožujka 2010. godine.

Zdravko Macura rođen je 1938. u selu na obroncima Kozare u današnjoj Bosni i Hercegovini. Početkom 2. sv. rata našli su se pod vlašću NDH, tako da su se mnogi iz njegovog kraja pridružili partizanima. Pamti zemunice po šumama Kozare u kojima su se skrivale mnoge obitelji. Sjeća se i dana kada su ga ustaški vojnici zajedno s majkom, braćom i rodbinom izvukli iz zemunice i deportirali u strahoviti Jasenovac. Glad, hladnoća, spavanje na otvorenom bez osnovnih uvjeta za život, polugol, sjeća se da je kao i mnogi bolujući od dizenterije gazio po vlastitom izmetu. Još i danas je pod dojmom hrabrosti njegove majke koja ih je sačuvala te pregače s kojom ih je pokrivala u hladnim jasenovačkim noćima. Nakon nekoliko tjedana udomljeni su kao izbjeglice u jednu obitelj koja ih je primila i pomogla im da prežive te teške dane. Nakon oslobođenja vraćaju se u svoj rodni kraj gdje ih čeka otac koji je ostatak rata proveo u partizanima. Nakon završene škole i odslužene vojske, sudbina ga je dovela u Pulu gdje i danas živi. Tajnik je Udruge antifašističkih boraca i antifašista Pule.

Ana Lutman rođena je 18.08.1943. u selu Brečevići kraj Tinjana, kći Fume i Mate Brečevića. Ana je jedna od mnogih koji su u Drugom svjetskom ratu izgubili nekog i cijeli je život nosila teret surovog odrastanja bez oca. Naime, njezinog oca koji je sudjelovao u antifašističkom otporu odveli su 1.11.1943. kada je imala samo 3 mjeseca. Kao i mnogi Istrani njezin otac odveden je u Dachau, a nakon toga u Mathausen gdje mu se nakon oslobođenja gubi svaki trag. Ana cijeli život osjeća prazninu zbog gubitka oca i teško joj je jer ne zna mjesto njegova posljednjeg počivališta. Nema mu gdje zapaliti svijeću, a nema mu ni imena na spomenicima u njegovom kraju što je posebno boli. Anu su neposredno obilježili logori jer se kada je odrasla udala za Oskara Lutmana koji je u koncentracionim logorima nacističke Njemačke proveo četiri godine života. S njim je ona provela najljepše godine života i još dobro pamti priče njenog muža o teškim uvjetima života iza žice.

Pjer Ladavac rođen je u Pazinu 20.07.1939. Otac Anton bio je policijski službenik tadašnje Italije i zajedno s njim on i majka selili su se kako je posao zahtijevao. Pad Italije dočekuju daleko od Istre, a otac se aktivno priključuje pokretu otpora protiv nacističke vlasti. Kao jedan od vođa otpora proganjan je od nacista i biva ubijen u travnju 1944. Majka i on odvedeni su u logor Gonars gdje ih razdvajaju. Pjer se nerado sjeća gladi, žice i pasa koji su ih čuvali. Okrutne čuvarice pamti po čestim udarcima teškim cokulama. U sjećanje su mu se urezali trenuci kad bi ga posjećivala majka noseći ukradene krumpire ispod pazuha nebili zagrijani ljudskim tijelom postali jestivi. Oslobođeni od partizana vraćaju se u Pazin, a nakon toga se stalno nastanjuju u Puli gdje nakon završene škole započinje dugu i uspješnu novinarsku karijeru.

Sonja Budiša rođena je 23.3.1937. u Gorskom Kotaru u okolici Čabra. Kada je počeo rat otac je pomagao partizanskom pokretu. Njegova aktivnost uzrokovala je opasnost od fašističkih progona te su se danima skrivali u šumama. Proživljavaju mnoge teške trenutke popraćene strahom i gladi. Na kraju bivaju zarobljeni s cijelom obitelji i završavaju u logoru na Rabu, a zatim ih transportiraju u Gonars. Kao petogodišnja djevojčica malo se toga sjeća, ali fragmenti straha prožetim osjećajima gladi i bespomoćnosti duboko su joj se urezali u pamćenje. Nakon pada Italije bježi s obitelji prema Sloveniji i vraća se u rodni kraj gdje proživljava strahote ratnog vihora. Nakon rata završava školu u Rijeci i udaje se za današnjeg supruga s kojim se nastanjuje u Puli gdje i danas sretno žive.

Korištenje video materijala zabranjeno je bez dopuštenja autora i vlasnika snimke.

Obavijest: video materijali neće biti dostupni za pregled na stranicama Istarskog povijesnog društva do 1. srpnja 2016., a zbog postava izložbe “Istra u NOB-u”, u organizaciji Povijesnog i pomorskog muzeja Istre – Museo storico e navale dell’Istria.


Tijekom Drugog svjetskog rata preko 20.000 stanovnika Istre deportirano je u koncentracione logore diljem njemačkog Reicha i fašističke Italije. Velika većina odvedena je nakon pada Italije u rujnu 1943. godine. Mnogi koji su odvedeni simpatizirali su narodni ustanak protiv nacističkog okupatora, ili su završili u logorima iz jednostavnog razloga jer su se našli u krivo vrijeme na krivom mjestu. Od logora smrti do prisilnog rada diljem okupirane Europe, oko 5.000 Istrana je stradalo i nije se nikada vratilo kući.

Naš cilj je sakupiti što više svjedočanstava preživjelih logoraša i logorašica i zabilježiti njihove priče. Naše istraživanje spada u domenu “oral history” svjedočanstva malih ljudi čije su priče autentični prikaz sudbina koje čovjek preživi u vrtlogu rata. Sakupljena svjedočanstva ćemo nakon obrade i montaže arhivirati te napraviti dokumentarni film. U planu nam je i publicirati naše istraživanje. Dio materijala koristit ćemo i u obrazovne svrhe prilikom obilježavanja Dana holokausta. U vremenu u kojem živimo svjedoci smo ponovnog uzdizanja neofašističkih i nacističkih ideja, revizionizma, omalovažavanja žrtava i na kraju i same negacije holokausta, stoga smatramo da je ovoj temi potrebno obratiti više pozornosti. Ovo istraživanje će približiti današnjim učenicima patnje i stradanja istarskog čovjeka u Drugom svjetskom ratu

Do sada smo zabilježili svjedočanstava stotinjak svjedoka- stradalnika deportiranih u logore smrti ili na prisilan rad. Najveći broj stradalnika bio je u Dachau, Auschwitzu, Bergen – Belsenu, Mathausenu, Buchenwaldu, u talijanskim logorima Rabu i Gonarsu, radnom logoru u Minsku, te ostalim radnim logorima diljem Europe. Snimili smo nekoliko svjedočanstvo j zatočenika savezničkih logora u Sj. Africi za talijansko – njemačke vojnike te jedno svjedočanstvo pravednika među narodima Ratomira Deletisa koji je spasio nemali broj Židova i partizana.

Svi svjedoci imaju između 80 i 90 godina, najstariji kojeg smo posjetili imao je 97 godine. Bez obzira na godine koje su prošle njihova sjećanja na nemile događaje su živa i bolna. Osim prikupljanja svjedočanstava, veliku važnost pridajemo i obrazovanju učenika Posebno smo aktivni u dane obilježavanja holokausta u Republici Hrvatskoj (27.siječnja), kada gostujemo u školama i učenicima iznosimo svoja iskustva rada na terenu. Dosad smo gostovali u Ekonomskoj i Strukovnoj školi u Puli, u dva navrata u Gimnaziji Pula, održali predavanja za učenike osnovne škole u Novigradu, učenike OŠ Veli Vrh i TOŠ Giuseppina Martinuzzi iz Pule.

U suradnji s kinom Valli i projektom FUŠ (Film u školi) tijekom veljače 2011. održali smo predavanja o holokaustu prilikom gledanja filma „Dječak u prugastoj piđami”
Godine 2012., održali smo sat posvećen holokaustu u pulskom kinu Valli na kojem je sudjelovalo tristotinjak učenika pulskih srednjih i osnovnih škola, a poseban gost bio je Oleg Mandić posljednja osoba koja je izišla iz logora Auschwitz.

Godine 2013., povodom Dana sjećanja na holokaust i projekcije filma “Kradljivica knjiga” održali smo 14 predavanja o holokaustu za preko dvije tisuće učenika pulskih osnovnih i srednjih škola. Također smo i suautori Dodatnih materijala za učitelje i nastavnike prilikom gledanja filma “Kradljivica knjiga” Gostovali smo kao predavači na Filozofskom fakultetu u Rijeci 2009., Ekonomskom fakultetu u Puli 2010., te na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli 2012., u sklopu radionica dokumentiranja nematerijalne baštine “Istraži, zabilježi, sačuvaj” Održali smo predavanja na nastavničkim vijećima Ekonomske škole, Strukovne Škole i OŠ Veli Vrh, te na Županijskom aktivu profesora sociologije, etike i kulture i filozofije koji predaju u srednjim školama Istarske županije.
Projekt Istarske sudbine smo predstavili učiteljima i nastavnicima povijesti i humanističkih znanosti na seminaru Vijeća Europe – Pestalozzi program u Zagrebu 2009., predavali na državnim skupovima o holokaustu u Opatiji 2010. I u Zagrebu 2012.

Za Istarske sudbine su čuli i profesori povijesti i humanističkih znanosti na seminaru Jewish Foundation for the Rigteous na Columbia University u New Yorku 2011.
Godine 2012. i 2013. Sudjelovali smo u službenom programu obilježavanja Dana Grada Poreča.
Predstavljali smo Savez antifašističkih boraca Istarske županije na Forumu antifašista jadransko-jonske asocijacije u Anconi 2013. Godine 2008. snimili smo dvanaestominutni dokumentarni film “Šjora Rina Smajla”, priču jedne logorašice iz Muntića. Film je dobio Grand prix na 39. KRAF-u, Festivalu amaterskog filma u Rijeci u studenome 2008.
Sudjelovali smo u nekoliko međunarodnih projekata: Together we grow ( Trst- Buje svibanj-listopad 2011), Memory of Nation portal (u suradnji s Centrom za totalitarne režime iz Praga) 2011. I 2013., Iron Curtain trail 2013. Sudionici smo nekoliko znanstvenih skupova od kojih ističemo 36. Susrete na dragom kamenu 2010., i Kampor – polje sjećanja 2011.
Budući da projekt Istarske sudbine djelomično govori i istarskom antifašizmu, napisali smo i nastavnu jedinicu Antifašizam u Istri koja bi mogla poslužiti u nastavi zavičajne povijesti. Sudjelovali smo u programu obilježavanju 70. Godišnjice priključenja Istre Hrvatskoj u rujnu 2012. i 70 godina Pazinskih odluka 2013. (Igor Jovanović, Igor Šaponja).